21.05.2018.

?

Zasto me jos ne prolazis? Sta radis ti tu, u najdrubljim i najmracnijim dijelovima mene? Sta zelis? Zasto ne ides vise? Proslo je i dvije godine. Prosli su svi vozovi, i ne mozemo se ti i ja nigdje vise skupa ukrcati. Ti zivis svoj zivot s njom. Ne znam kako, i dok god je tako, lakse mi je. Ja zivim svoj zivot, nasla sam nove stvari i ljude koje cu voljeti, i naucila sam sebe kako da zivim drugacije. Odrasla sam. Nisam vise djevojcica koja sam tad bila. Ali nije mi jasno sta ces ti i dalje tu. Sta radis tu? Zasto ne prodjes vec jednom, pa da pocnem da disem napokon. Mozda ja ne zelim da pustim da prodjes. Ne znam..

Bar sam sve oko sebe uvjerila da te nema ni malo u meni. Tako je najbolje.

12.12.2017.

Skoro godinu dana.

...toliko nisam nista napisala. Ni jednom svoje osjecaje nisam iznijela na papir, ili ih na blog napisala. Bilo je svega. Smijala sam se jace nego ikada prije, i voljela sam zivot mnogo vise nego ranije. Zivjela sam ga punim plucima, i voljela sam sebe. Vec 3 mjeseca nisam bila u Bosni i to je prvi put u mom zivotu da sam tako dugo "od kuce". Stavih pod navodnike, jer su mi se tata, mama i seka preselili ovamo, a kuca je tamo gdje su oni. Odlucila sam se u januaru obradovati prvom tetovazom, i jedva cekam. Ova godina mi je donijela mnogo dobrog, i natjerala me da naucim prihvatati sve sanse koje mi zivot nudi. Donijela je i loseg, i to pokusavam zaboraviti. Znate, rekla sam, ozenio se. Ili da kazem "ozenili su ga". Pola godine su me pratile price iz njegove kuce, i njegove bracne sobe, njegovo tjeranje zene iz sobe, i njegovo oholo ponasanje. Molila sam Boga, da ta djevojka ne place zbog mene i zbog toga sto je on kreten prema njoj zbog mene. Zbog njega sam izgubila sestru, i to je jedina stvar koju mu nisam oprostila. Za ostalo sam samo htjela da prodje, i da i on zaboravi, i ja. Tad sam napravila gresku, i uletila u vezu. Tad sam dobila prvi samar od momka. Nekoga ko mi nije nista znacio. Nekoga ko mi uopce nije nista u zivotu, tek nesto samo da zaboravim. Osveta nije moj nacin. Ali to mi je lekcija da takve stvari ne radim vise, i da mi takve gluposti ne trebaju. Nije me zabolio samar, zabolilo me sto zbog svog inata nisam vidjela u sta sam se upustila. Nejse.. bilo, proslo. Osim toga, i mnogo losije sto je ova godina donijela jeste bolest meni drage osobe. U svemu tome, zblizila sam se sa najmladjim clanom nase porodice, jer sam je morala cuvati u tim teskim trenutcima. Postala sam neciji uzor. Moja najdraza trogodisnja curica. I otkako sam opet u Njemackoj, zivot se sveo samo na posao, i skolu. Na radne i skolske kolege, i na par bliskih osoba pored toga. I to mi je dovoljno. Sad je zavladalo praznicno raspolozenje, pa je sve sareno i lijepo. Gdje god se okrenem, milion boja. Moja dusa se hrani s takvim stvarima. To me uveseljuje. I posao me cini sretnom i ispunjuje. Zamrznula sam studije i presla sam da radim sa ljudima. Moj zadatak je ionako da ih zabavljam i uveseljujem. I trudim se svaki dan da dam najbolje od sebe. Za racunare i tehnologiju ce uvijek vremena biti. Zivot ide i bez njega! Zivot je dobar ovako! Nisam vjerovala, ali mi je zivot to dokazao. Zelim sve najbolje njemu, i svima koji su otisli. Svima koji su mi rekli da necu moci. Svima koji su tvrdili da nema sanse da uspijem i da pucam visoko. Ja sam sebe rijesila. Ja sam sretna. Ja volim zivot, i sve ljude. Vi zivite sa svojim ubjedjenjima i svojom gorcinom prema svemu, a ja cu da i dalje gazim kroz zivot uzdignute glave, sa dusom djeteta i sirokim osmijehom. Zivot je lijep ako ga znas zivjeti i ako ga volis.

06.01.2017.

OZENIO SE SINOC!!!



Znate, moja najveca ljubav se ozenila sinoc. I kako Sergej kaze, sa moje strane kreveta, nek te drugi doceka.
Odustala sam od toga, jer sam bila mlada za takve stvari. On je nasao mladju i dokazao mi da neke pristaju na sve, bez obzira. Ja nisam pristajala. Gurala sam svoje. I otisla sam. A ona je pristala. Pristala je da voli muskarca koji voli drugu, pristala je da se zaruci nakon 5 mjeseci veze i sa se nakon 6 uda. Ja sam trazila nesto vise, dok mi je davao sve. Ona je prihvatala mrvice, i zato smo tu gdje smo. :)

12.07.2016.

Tamo gde spavas toplo je, i toj koju ljubis dobro je..

132 dana.

Kako grle tudje ruke, ljubavi? Kako je slusati tudji glas svake noci na telefonu, i svako jutro se buditi i njoj slati poruku? Ovdje i nije bas za pohvaliti. Bilo je dobro, islo je super, dok ga nisam pocela porediti s tobom. Time sam izgubila sve sto sam mogla imati s njim.. I to sto stalno mislim na tebe, isto nije od velike pomoci. Nekako, svaka normalna veza, svaki normalan muskarac, poslije tvoga ludila, nije dovoljno dobar. I opet bih sve mijenjala, za par trenutaka tvog ludila. Dala bih sve. Samo da se dva ludila opet spoje. Najbolje idu jedno uz drugo.
Ali, ipak. Mozda, nekad, negdje.
Do tada..

23.06.2016.

Najmanje smo je imali, a najvise zasluzili..

"I probudila me sparina. Kroz prozor vidim da je sunce vec visoko na nebu, i da ce danas biti jako toplo. Mrzim ove ljetne vrucine. Sva sam u znoju. Ali raspolozenje je dobro. Valjda jer je nebo bez oblacka. Onako sanovna, podizem se da sjednem, i uzimam mobitel. U tom trenutku vidim strasan prizor. U tom trenutku shvatim, i prepadnem se. Okrecem dobro poznat broj i samo kazem:-"Dodji po mene, moramo u bolnicu." Petnaest minuta sjedim ukocena na krevetu, bojim se. Tad cujem otkljucavanje vrata i njega kako trci kroz hodnik do sobe. Ulazi u sobu, i na prvu se zaustavlja na mjestu ali vec poslije nekoliko sekundi prilazi mi i kaze da moramo ici. Znam, i on se prepao kada je vidio da je krevet na kojem sam sjedila umazan krvlju. Na bijelom carsavu krv je bila toliko upadljiva, i strasna, ne cudi me to da je na prvu posustao, i prepao se. Uzima mi telefon iz ruke i grli me. Pocinjem plakati. Znam, sad vec osjetim. Moje bebe vise nema. Otisla je. I ja ne znam zasto.

On me podize iz kreveta, i skoro place. Iznosi se iz stana, i stavlja u auto. Sve je ostalo otkljucano, ali nije ga briga. Sjeda u auto i vozi me do bolnice. Ja ne progovaram. Nije da ne zelim, nego ne mogu. Voljela bih mu reci hvala, ali ovo sto radi je samo pokusaj da se spasi nesto sto je vec otislo.. Znam da placem, ali ne osjecam nista. U glavi mi je samo to da smo svi Boziji, i da se svi Njemu vracamo. Ali ovaj put je stvarno tesko. Ne znam cime sam zasluzila. Cime smo MI zasluzili. Uvijek smo srece najmanje imali, a najvise zasluzili.."


Stariji postovi