23.06.2016.

Najmanje smo je imali, a najvise zasluzili..

"I probudila me sparina. Kroz prozor vidim da je sunce vec visoko na nebu, i da ce danas biti jako toplo. Mrzim ove ljetne vrucine. Sva sam u znoju. Ali raspolozenje je dobro. Valjda jer je nebo bez oblacka. Onako sanovna, podizem se da sjednem, i uzimam mobitel. U tom trenutku vidim strasan prizor. U tom trenutku shvatim, i prepadnem se. Okrecem dobro poznat broj i samo kazem:-"Dodji po mene, moramo u bolnicu." Petnaest minuta sjedim ukocena na krevetu, bojim se. Tad cujem otkljucavanje vrata i njega kako trci kroz hodnik do sobe. Ulazi u sobu, i na prvu se zaustavlja na mjestu ali vec poslije nekoliko sekundi prilazi mi i kaze da moramo ici. Znam, i on se prepao kada je vidio da je krevet na kojem sam sjedila umazan krvlju. Na bijelom carsavu krv je bila toliko upadljiva, i strasna, ne cudi me to da je na prvu posustao, i prepao se. Uzima mi telefon iz ruke i grli me. Pocinjem plakati. Znam, sad vec osjetim. Moje bebe vise nema. Otisla je. I ja ne znam zasto.

On me podize iz kreveta, i skoro place. Iznosi se iz stana, i stavlja u auto. Sve je ostalo otkljucano, ali nije ga briga. Sjeda u auto i vozi me do bolnice. Ja ne progovaram. Nije da ne zelim, nego ne mogu. Voljela bih mu reci hvala, ali ovo sto radi je samo pokusaj da se spasi nesto sto je vec otislo.. Znam da placem, ali ne osjecam nista. U glavi mi je samo to da smo svi Boziji, i da se svi Njemu vracamo. Ali ovaj put je stvarno tesko. Ne znam cime sam zasluzila. Cime smo MI zasluzili. Uvijek smo srece najmanje imali, a najvise zasluzili.."