08.05.2016.

Da se rodim ponovo, ovo nebo bi nas opet spojilo, U tuđe ruke ne mogu, na ljubav tebi sam se zakleo.



Ti si rodjen da bi meni nanosio bol. Rodjen si da me unistis.

03.05.2016.

Ti, sad se njemu predaj, i vise nikom ne daj, da ti sve to unisti, ko sto su nama ljudi zli.

01.05.2016.

Na istom mjestu, svu ljubav skrit cu, od svih, da nikada vise, nikoga ne zavolim..


Nego, sretan vam svima praznik rada. Ja ga vise ne slavim, jer ovim danom slavili smo nase prvo prikazivanje pred ljudima, i nas prvi put, da nas nije bilo briga sta ce ko reci, bili smo bitni samo on i ja. Zove me danas najbolja prijateljica, kaze radi kao i prosle godine, bila sam s momkom na kafi, sjedio je s nama. Pa mi salje slike, i kaze Azra, on se ne smije kao prije, pitala sam ga da mi bude kum, a ti kuma, a on se nasmijao i samo se preznojio, nakon toga je samo rekao: "hajde bar ti se udaj, kad ja nisam.", a meni na vrh jezika da kazem da je sam kriv...

Sjecam se prosle godine da sam prisla, da niko nije znao za nas, a ja onako blesavo ga zagrlila i poljubila. Sjecam se koliko je bio ponosan, sto me napokon vise nije briga za druge ljude. Sjecam se da sam prosetala i vratila se da sjednem malo kod njega, a on sluzi neke ljude sav umazan crvenim karminom, al´ sretan. A ja mu kazem budalice koga li si ti ljubio, kad si tako umazan. Sjecam se koliko sam voljela sto sam njegova, koliko sam voljela sto me je grlio. Nekad pomislim da je cijeli jedan svijet stao, da ja vise ne postojim, ni ja ni ista vezano za mene. Jer eto, zivim. Svakako, to se mora. Ali nikad kao tad. Nekad pomislim da sam kompletno odsjecena od svijeta jer svaki moj drugi odnos, sa prijateljima, sa roditeljima, rodjacima.. povrsan je. I tesko mi je ovo priznati samoj sebi, ali to je stvarno tako. Kao sticem nova prijateljstva, kao odrzavam stara, kao pricam s roditeljima, druzim se s rodjacima, ali ja sam u svim tim odnosima povrsna. Ne dajem sebe ni 1%, nit zelim, nit mogu. Imam osjecaj da nemam snage jer da dam imalo vise da bi to bilo kobno za ono kakvim me drugi ljudi vide. Neki dan, onako, u pola svega mog ludila, kaze mi profesor pred svima u razredu da sam ja najveselija i najpozitivnija osoba tu, i da sam uvijek nasmijana. I ja samo zahvalim, i osmjehnem se, a u sebi smirujem nemire, i drzim suze, da ne krenu niz obraze.
Rekli su mi da ides 1.6. a ja se nadam da eto sad kad odem kuci, necu te vidjeti, iako znam da bi nam trebalo dvije minute da rijesimo sve, i da opet budemo jedno, ali eto, necu. Ne zelim da te vidim, ni sad, ni ikako. I nekad do kasne sate, razmisljam o svemu i upucujem molitve, za tvoju srecu, za tebe, za bolji zivot tebi, i da se nikad vise ne vidimo. Cuvaj se, Selmire. Putevi zivota su cudni, ne znas kud ce te odvesti, ne znas sta te ceka sutra, ni da li je sav bol danas, vrijedan za ono sutra, ili je ustvari bio nepotreban. Samo zelim da budes sretan, i da te neko pazi, cijelog zivota, a ja bojim se da necu moci, jer trazim te u svakoj noci.

Bar javi da znam, da dobro je sve, kad ti lose krenu stvari, ti pozovi broj je stari. Bar javi da znam, ja cekat cu sam, za svaki slucaj da se snadjes, i pozelis da me nadjes, ja bit cu tu.

29.04.2016.

K´o da sam trnje oko srca stavio..

Izadjem vani, provedem se kao nikad ranije. Pice, brzina i muzika. A onda dodjem u stan, sklupcam se u krevetu, sjetim se da te vise nema i placem. Zivot je sranje, ponavljam sebi i danas. Nesto ti da, pa ti to kasnije uzme. Ne pita te jesi li spreman, ne pita te zelis li to. I imas dvije opcije; prihvatiti ono sto ti zivot da, ili pokusati mu se usprotiviti, ali kad tad ce te stici, tako da ne vrijedi. Ovih dana vozim brze nego ikada, pijem vise nego ikada, i placem glasnije nego ikada. Pitam se, hoce li me ikada jebena nostalgija proci? Hocu li ikada biti opet sretna, upotpunosti? Hoce li ikad neke rane zacijeliti? I znam, dobro znam. Nece, necu, nece. Ove rane lijecis samo ti, a toga vise nema. Ove su rane vjecne. I jace zaplacem, jer, lahko je tebi, naucio si zivjeti s bolom, mene si uvijek cuvao od toga, sad me nema ko da cuva, a navikla nisam. Lomim se.

18.04.2016.

Sad bi dao zivot svoj, da nas vide zajedno..

I u trenu, sve je stalo, i nestalo. Na drugoj strani, hiljadama kilometara daleko, sjedis u mraku, ispijas pivo i razmisljas o zivotu. Ni veceras ne spavas, kao i svake druge noci. Navikli smo u ovo doba biti na zici, i razgovarati. Ti na svojih 60cm, a ja na velikom krevetu, iako bih ga mijenjala za tvojih 60cm s tobom. Bojim se nazvati. A ni ti ne zoves. Sjecam se zadnjeg poziva, kad sam te sjedila u tvojim kolima s tvojim bratom i sestrom nakon koncerta, i onako pijana te nazvala. A ti sa druge strane, jos pijaniji, javio si se, i kao da si htio da kazem, sve je uredu, dolazim do tebe. Sjecam se koliko glasno smo se svadjali kasnije, koliko tesko je bilo meni, da slusam sve sto si onako pijan govorio. Sjecam se da sam prekinula poziv, i plakala sebi u njedra da niko ne cuje. Sjecam se to vece, prije te velike svadje, da me tvoja sestra zagrlila jako, i rekla da ne placem, da nisi vrijedan. Znam, bila je upravu, ali alkohol od ljudi napravi budale. I obecajem. Sebi. Tebi. I Bogu. To je bio poslijednji put da alkohol od mene napravi budalu. Cekas i veceras poziv, znam. I ja cekam tvoj. Ali ni jedno od nas nece nazvati. Ni veceras, ni ikad vise. Nazvat cemo mozda noc prije nego sto se ono drugu bude vjencavalo, da mu pozeli srecu, i unisti najljepsi dan u zivotu, ili bar dan koji bi trebao biti najljepsi. Nazvat cemo mozda kad jedno od nas dobije dijete, da cestita, i da ono drugo nikad ne prezali sto to dijete nije zajednicko. Sjecam se kad sam ti dala "After 5 years" pismo, a ti onako kao mangup rekao da dobro zapamtim sta sam napisala, jer ces za pet godina da slusas kako ti ga diktiram, i provjeravas pamtim li sve. Izgleda, da ces ga za pet godina citati sam. I zaliti za boljim vremenima. Ostala je jos jedna lijepo etiketirana flasa. Skupo pice za jeftinu ljubav, za jeftine ljude koji se nisu mogli izboriti za ono najvrijednije u zivotu. Ako je sve bilo jeftino, neka su par pica skupa. Veceras je 45-ta noc, i broj flasa je isti. Veceras nazdravljam posljednji put za tebe, za ono malo nas sto je ostalo negdje. Veceras zadnji put pijem u tvoje ime. I svira ona:"Ako nije za nas, ljubav nije za ljude.." Jednom u zivotu imas nekoga koga zoves ljubavlju. Sjecam se, rekla sam ti da si moja ljubav. Sjecam se, znao si da to znaci puno vise od onoga kako ustvari zvuci. Zato si i rekao da sam i ja tvoja. Nikad vise nikome necu reci isto, time bih izdala sve sto smo imali. A puno smo imali. Znas to. Jos veceras, poslijednji put, reci cu ti to, iako do tebe nece doci. Ti si moja ljubav, Selmire. Bio, i ostao. Cuvaj se.


Noviji postovi | Stariji postovi